U gradu Zagrebu tramvaj je prvi put službeno provozio 5. rujna 1891. za vrijeme trajanja Jubilarne gospodarsko-šumarske izložbe (u povodu 50. obljetnice Hrvatsko-slavonskoga gospodarskog društva, preteče Zagrebačkog zbora, današnjeg Zagrebačkog velesajma). Jedan konj vukao je kola prugom širokom 0,76 m pri brzini od 7,5 km/h. Teško je i povjerovati da se prvo tramvajsko spremište, tzv. remiza, s konjskom stajom i upravnom zgradom nalazilo na mjestu današnjega Tehničkoga muzeja Nikola Tesla. Konjski tramvaj zadržao se sve do 1911., kad je premješten u Veliku Goricu do 1937. Zamijenio ga je električni tramvaj.
Zapaženi uspon ZET-a započinje 1920. s dolaskom inženjera Dragutina Mandla (1892.-1959.) koji će u spomenutoj tvrtki djelovati puna četiri desetljeća. Po njegovim nacrtima i pod njegovim vodstvom izrađuju se u ZET-ovim radionicama prva domaća tramvajska kola M-22, koja su puštena u promet 2. srpnja 1922. Inženjer Mandl sa suradnicima uspio je razviti vlastitu konstrukciju klizača, koji je otada ugrađivan na sve domaće lire. Godine 1923. započinje preinaka zastarjelih Ganzovih motornih kola iz 1910. u zatvorene prikolice. Peroni su im nešto produženi, a prvobitna žuta boja zamijenjena je plavom, bojom grada Zagreba. U međuvremenu se dovršavaju nacrti za konstrukciju čeličnoga kostura kola, pa se od 1924. grade samo takva kola, tip M-24, prilagođena za tzv. desnu vožnju, koja je u Zagrebu stupila na snagu 1. siječnja 1926. Godine 1924. počinju se izgrađivati otvorene (ljetne) prikolice s peronima i srednjim uzdužnim prolazom te s posebnom ručnom polužnom kočnicom, kod koje kočničke klade djeluju na posebni bubanj na osovini kotača.
Motorna kola broj 11, tipa M-24, nastala su 1924. u radionicama ZET-a. Muzeju su darovana 1974. Vozila su po kolosijeku širine jednoga metra. Pogonska struja bila je istosmjerna, napona 600 V. Motorna su kola imala dvije pogonske osovine s međusobnim razmakom od 3,2 m. Za pogon su upotrebljavana dva motora tipa AEG UK 383. Vučni motor raspolagao je jednosatnom snagom od 41 kW pri 570 ?/min. Uređaj za upravljanje sastojao se od izravnog upravljanja i kontrolera tipa AEG. Broj stupnjeva za vožnju u seriji iznosio je pet, u paraleli četiri, za električno kočenje sedam. Upravljalo se i kočilo okretnom ručicom. Tramvaj se koristio trima vrstama kočnica: električnom, šinskom i ručnom. Najveća je brzina bila 40 km/h. Unutrašnjost tramvaja opremljena je sa 12 sjedala te dodatnih 68 stojećih mjesta. S lijeve strane tramvaja prozori su nepomični, a s desne pomični. Vozački je i kondukterski prostor ograđen. Od signalizacije tramvaj raspolaže nožnim, kondukterskim i vozačkim zvonom na remen.
