Ericssonov motor na vrući zrak sa cilindrima od puna 4 m promjera, ukupne snage 220 kW (300 KS) pokretao je brod od 2000 tona, duljine oko 80 m. Zapovjedništvo ratne mornarice SAD poslalo je promatrača da prisustvuje pokusnoj vožnji, koja je po snježnoj oluji trajala tri dana. Kapetan Joshua Sands podnio je sljedeće izvješće: "Bio sam zadivljen činjenicom da je unatoč golemim valovima motor radio mirno i kontinuirano, kako to ni jedan parni stroj ne bi mogao. Nije bilo ni jednoga jedinog zastoja, a klipovi su radili savršeno glatko i ravnomjerno unatoč valjanju i posrtanju broda. Vjerujem da bi novi motor trebalo uvesti u našu ratnu mornaricu. Time bi se spriječilo da neprijateljska kugla pogodi parni kotao i brod odleti u zrak, možda baš u trenutku pobjede."
Slično su pismo poslali i drugi promatrači ministarstvima vanjskih poslova svojih zemalja. Unatoč tome nitko nije ništa poduzeo, pa i danas ostaje zagonetka zašto se o tom nadasve uspješnu motoru više ništa nije čulo.
Kompresijski cilindar usisava hladni atmosferski zrak i potiskuje ga u spremnik komprimiranog zraka, odakle prolazi kroz regenerator i ulazi u ekspanzijski cilindar ložen ugljenom. Najveće je poboljšanje regenerator od tanke žičane mreže, koja djeluje kao toplinska spužva u oba smjera. Prije nego što se vrući zrak izbaci u atmosferu, ostavlja toplinu u regeneratoru, a zatim tu toplinu preuzima hladni zrak koji je došao iz rezervara. Zato je motor trošio manje goriva u usporedbi s parnim strojevima.
